Iza drevnih manastirskih zidina Svete Gore postoji život koji ne poznaje oholost i nasilje, već samo tišinu, mir, krotost, šaptanje i molitvu. U pohode duhovnim odmorištima i skloništima dolaze brojni putnici sa blagoslovom. Jedan od njih bio je i Joko Nenadić, iz Podgorice. Sa agencijom za poklonička putovanja „Odigitrija” uputio se na svoje prvo putovanje na Svetu Goru. Ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, 12. marta u podne, priključio se grupi poklonika koji su iz Budve krenuli na Atos.

– Sa nama su bila i dva sveštenika koji su vodili ovo putovanje. Zbog dugog puta često smo pravili pauze, a već pri ulasku u Tiranu, obaviješteni smo o mogućnosti neulaska u Svetu Goru zbog virusa korone, koji je tada već uveliko harao cijelom Evropom. Na graničnim prelazima su bila duža zadržavanja zbog detaljnijeg pregleda putnika – temperature i krvnog pritiska, dezinfekcije prtljaga i autobusa. Iz istog razloga, obaviješteni smo da u povratku nećemo noćiti u Tirani, kako je prvobitno bilo predviđeno. Mada je postojala bojazan da iz navedenog razloga i Sveta Gora zatvori svoje granice za poklonike. U ranu zoru stigli smo u luku Jerisos, i ispunjeni najradosnijim osjećajem podigli vizu za Svetu Goru i ukrcali se na brod za hilandarsku luku „Hrusija” – što je ujedno bio i znak da nam je odobren ulazak – ispričao je Nenadić.

Iguman Metodije dočekao ih je riječima dobrodošlice i pozvao ih u gostoprimnicu na posluženje. Nakon kratke besjede i posluženja upoznazi su sa rasporedom bogosluženja koje je trajalo po šest sati, kao i sa pravilima ponašanja koja su malo drugačija nego vani.

– Predivna priroda i cvrkut ptica, učinili su kratak san još slađim, a uz samu zoru išli smo na jutrenje. Služba je bila veličanstvena, molitveno vizantijsko pojanje nas nije ostavilo ravnodušnim. Boravak na službi mi se učinio prijatnijim i drugačijim od onog na koji sam navikao. Svi monasi sa igumanom su učestvovali na liturgiji, koja je trajala šest sati. Za starije su postojale i stolice za odmor, tako da im nije bilo teško... Nakon duže molitve, otišli smo ponovo na posluženje. Hrana je bila posna i izuzetno ukusna od plodova iz manastirske bašte koju vješto i predano obrađuju monasi. Domaći hljeb je bio još vruć, raznovrsne masline, dobro domaće vino, čorba od raznog bilja i ostali proizvodi bili su na trpezi. Kao i sve ostalo na Svetoj Gori i ovdje je vladao veliki red, mir i disciplina. Monasi sjede za jednim stolom, mi odmah sto do njih, čitaju se svete knjige za vrijeme objeda, a na kraju isto topli pozdravi i blagoslovi igumana – prisjeća se Nenadić.

Pošli su u kratki obilazak Svete Gore, gdje su ih vođe puta informisali o značajnim mjestima poput puta Svetog kralja Milutina, Dušanovim krstom, oduševljavali su se predivnom i netaknutom prirodom.

– Nekadašnji hram je bio od drveta i izgorio je u požaru. Sadašnji hram – Hilandar je od kamena u malteru, njegov glavni dio je kula. Unutar kule obješeni su razni crkveni predmeti, pozlaćeni, a tajna je što je sve tu smješteno. Ne zna se broja, zato je to tajna hrama. Njihovim autobusom krenuli smo preko brda novim probijenim makadamskim, dobro uvaljanim putem i kada je neko pitao kuda vodi ovaj put, vozač autobusa je odgovorio lakonski: „Ovaj put vodi u čitav svijet!”. Vozač je bio sveštenik u mantiji poput one koju nose svi sveštenici na Svetoj Gori. Prešli smo preko brda i spustili se sa druge strane na mjesto gdje treba da se ukrcamo na brod koji će nas prevesti do našeg autobusa, koji treba da nas vrati za Podgoricu. Pri ukrcavanju na brod za odlazak sa Svete Gore, iguman sa bratstvom nas je blagoslovio, zahvalio na posjeti i poželio da ponovo dođemo. Malo sjetni što je ovo divno putovanje kratko trajalo i već završeno, krenuli smo polako za Podgoricu. Uz kratke pauze, i bez noćenja u Tirani, polako smo se vozili do ranog jutra, kada smo i stigli kući. Na istom mjestu odakle smo i krenuli – ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, čekali su nas naši ukućani, mene najmlađa kćerka Ljiljana. Pun utisaka i radosti i poleta, požurio sam kući da podijelim sa mojima ovo nestvarno i predivo iskustvo. Nema tih riječi i dovoljno dugog teksta, koji bi mogli opisati zaista sveto mjesto i ljude koji tamo žive – zaključio je Joko Nenadić.

M.V.S.

---

Ljubaznost, blagost i dobrota bratstva
– Jutarnja služba počinje u tri sata, a liturgija je od pet časova. Nakon kratkog odmora, otišli smo u obilazak manastirskog kompleksa. Krenuli smo od glavnog hrama – Hilandara, koji je posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice, gdje su vršena i bogosluženja, zatim bogatu riznicu, pili vodu iz bunara Svetog Save, ujedno i osnivača ovoga manastira. Svako od nas je i svojim učešćem odnio od ove svete vode, a zatim u bogatoj, knjižari smo kupili poklone za članove naših porodica, kao uspomenu sa Svete Gore. Neizostavno je pomenuti i starca monaha koji u njoj radi, a koji je jako srdačan, blag i spreman da pomogne, ne samo u radnji već za bilo šta u manastiru. Ljubaznost, blagost i dobrota cijelog bratstva ovog manastira je nešto što se odmah primijeti i osjeti. Siguran sam da ovako dobri ljudi samo na Svetoj Gori postoje – ispričao je naš sagovornik.

Nakon večernje službe, imali su večeru u trpezariji kralja Milutina. Tamo su pravila bila drugačija, a red i disciplina su nešto što je na cijeloj Svetoj Gori bilo primjetno. Večera je počinjala uz „Oče naš” i blagoslov igumana, a dok su u trpezariji jeli, jedan monah je čitao tekstove iz Svetih knjiga.











”Kao i sve ostalo na Svetoj Gori i ovdje je vladao veliki red, mir i disciplina. Monasi sjede za jednim stolom, mi odmah sto do njih, čitaju se svete knjige za vrijeme objeda, a na kraju isto topli pozdravi i blagoslovi igumana